Antun Mihanović bio je pisac, političar, pravnik, vojni sudac, diplomat i ilirac. Nije puno napisao ali ga pamtimo baš po pisanoj riječi – stihovima hrvatske himne.

Kad je imao devetnaest godina objavio je brošuru u kojoj se zalagao za upotrebu hrvatskog u javnom životu. To se državnim strukturama nije svidjelo, oni su radije koristili njemački i latinski.

Osim hrvatskog zanimao se za povijest i drugih slavenskih naroda i vrijedno je skupljao stare rukopise i rijetke knjige. Tako je pronašao i Gundulićevog Osmana, kad je bio u Veneciji.

Bilo ga je posvuda jer je radio u austrijskoj diplomaciji. Bio je konzul u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Popeo se i do položaja ministarskog savjetnika prije nego je otišao u penziju.

Kako je cijeli život jurcao naokolo imao je bolne noge, pa se skrasio u Klanjcu da mu Tuheljske Toplice budu blizu – nije on bio bedast! A i sestra mu je tamo živjela pa su se pod stare dane mogli razgovarati i vrijeme kratiti. Na žalost u penziji je uspio uživati samo tri godine, a sahranjen je u Klanjcu.